ADD tim

Kontaktirajte nas na 01 457-11-26 ili Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

English German Italian
Nalazite se ovdje: Home Andrejine mudrolije Andrejine mudrolije Polazak u osnovnu školu – priča o iskustvu

Srijeda14 Studeni 2018

Polazak u osnovnu školu – priča o iskustvu

Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)

Za razliku od vrtića koji ima svoj proces priprema i prilagodba, za polazak u školu vas nitko ne priprema. To je nešto kao opće poznata informacija. Stoga želim s vama podijeliti iskustva polaska u osnovnu školu moga sina, a za koja se nadam da će biti od koristi roditeljima novih školaraca.

 

1. Dostupnost informacija

1abU principu, informacije o tome što sve treba prilikom samog upisa u školu su skromne. Jedina javna informacija koju imate je pisana obavijest da oni koji polaze u školu trebaju obaviti zdravstveni pregled i shodno tome javiti se liječniku koji je nadležan za područje škole koju će dijete pohađati.

Naravno, za taj pregled se treba naručiti (što ne znate) i prije tog pregleda potrebno je obaviti druge preglede i kontrole (o čemu također nemate informaciju). No, taj dio ćete svladavati korak po korak, kao i svi mi. Namjerno ne pišem detalje i upute na ovu temu jer je na kraju ipak najbolje pratiti upute koje ćete dobiti od medicinske sestre (obzirom da se prema mom iskustvu te informacije razlikuju od ordinacije do ordinacije).

Donošenje papira u školu i daljnja komunikacija sa tetama čistačicama u školi je druga priča. Sve je to OK, ali jednostavno ima taj jedan osjećaj nelagode da li ste papire ostavili na pravom mjestu….

 

2. Odabir škole i učitelja/ice

Iako je predviđeno da djeca idu u školu sukladno mjestu stanovanja, ima situacija zbog kojih su roditelji odlučili djecu upisati kilometrima daleko. Najčešće je to zbog udaljenosti radnog mjesta i nemogućnosti da se osigura dodatna briga o djeci dok su oni na poslu (pogotovo u prvom i drugom razredu). No, sve više se gleda i kvaliteta usluge koju pružaju pojedine škole. Razumijem želju roditelja da se osigura što bolje obrazovanje za dijete, ali iskreno, mislim da je pohađanje škole u susjedstvu (naselju) u kojem se živi puno bolje. Nedostatak van nastavnih aktivnosti se uvijek može nadoknaditi, ali imanje prijatelja i socijalne podrške u susjedstvu je iznimno važno.

Ukoliko dijete pohađa školu u svom naselju, ono će za prijatelje imati prve susjede. Tada imate uvid sa kime se vaše dijete druži, susjedi „prijavljuju“ eventualne nepodopštine, vi imate kontakt sa roditeljima od kojih netko uvijek ima neku dodatnu informaciju što se događa u školi itd.

Moj stav sličan je i kod odabira učitelja/ice. Kao prvo, ne razumijem potrebu da se djecu iz iste vrtićke grupe upisuje pod obavezno u isti razred. To nije neko pravilo već tendencija roditelja. Da dijete ima nekog svog! Čemu? Jel uzimamo kolegu sa bivšeg posla kada prelazimo na novi? Da li ćemo se isto to pitati ukoliko se odlučimo preseliti u drugi grad ili državu? Važna komponenta škole je upravo i socijalizacija. Utoliko, ne mora značiti da će prijatelji iz vrtića biti i super frendovi u školi. Istina, možda će biti za cijeli život, uz veliki broj onih koje će tek sresti.

Na upisu mog djeteta u školu pitali su me da li imam preferencija kod odabira učitelja/ice. Rekla sam da sam iznenađena što me to pitaju jer ja ne znam tko su učitelji/ce koji će voditi novu generaciju učenika. Na to mi je rečeno da ima roditelja koji su se već raspitali i dođu sa konkretnim željama. Moj odgovor na to je bio kao i prilikom testiranja kod školskog pedagoga. Osobno ne poznajem nastavno osoblje škole. Nisam se raspitivala što se priča o njima. U životu ćemo imati više učitelja. Neki će biti fantastični, a za neke ćemo se pitati kako su oni uopće završili školu. Tako će nam biti i u radnom okruženju. Ponekad ćemo naići na neke super ljude koji će nam biti nadređeni, učit ćemo od njih, oni će nas ohrabrivati….a biti će podosta i budala sa kojima ćemo se navlačiti zbog njihove nekompetencije, nedostatka samopouzdanja i sl. Sve je to život.

Primjera radi, moj sin ima 2 učiteljice jer pohađa dnevni boravak. Te dvije osobe su vrlo različiti karakteri ličnosti, sa svakom se drugačije komunicira. Jedna skupina roditelja obožava jednu, a na drugu se stalno žali i obratno.

Uključenost roditelja tijekom školovanja je iznimno bitna. Ne na način da je roditelj svaki dan na informacijama kod učiteljice već da je upućen u to što se u školi zbiva kako i mogao reagirati. Taj dio je važniji od odabira savršenog učitelja/ice koji možda nakon godinu dana promijeni radno mjesto.

 

 3. Komunikacija sa školom

Škola ima svoj pravilnik sa kojim se možete upoznati na web-u škole. Jedno od pravila je da se stepenicama hoda uvijek desnom stranom. Sva ta pravila škola prilično jasno komunicira (u početku me je to asociralo malo na vojsku) sa svrhom kako bi se izbjegle neželjene situacije.

Međutim, škola je kao institucija prilično introvertna. To je popriličan šok nakon dolaska iz vrtića u kojem se laprda na veliko i svi vas sto puta podsjete da trebate nešto donijeti ili 2vas detaljno informiraju o tome kako je vaše dijete provelo dan. Dosta se toga podrazumijeva ili komunicira preko djece, a sve u svrhu odgoja i obrazovanja. Da vas podsjetim na neka od pravila koja su vrijedila i kada su današnji roditelji pohađali školu, ali smo na njih zaboravili. Za domaću zadaću odgovoran je učenik. Stoga učitelj/ica ne šalje roditeljima e-poruke što djeca trebaju napraviti. Ukoliko je učenik bio odsutan sa nastave (iz bilo kojeg razloga) to nije opravdanje da nema napravljenu domaću zadaću ili ne može pristupiti ispitu.

Jedan od načina komuniciranja kod učiteljice moga djeteta je putem informativke. Prvo mi je bilo iznimno smiješno kada sam čula da se informativka još uvijek koristi jer sam išla za time da bi to trebali raditi putem mejla. No, zaboravila sam na jedan važan detalj. Informativka služi tome da u nju učenici upisuju obavijesti za roditelje i učitelje. Također, na taj način učenik/ca ima uvid u komunikaciju između roditelja i učenika (uključujući pritužbe). Jedna od prvih obavijesti koju sam ja primila putem informativke je da se moj sin ne odaziva kada ga učiteljica zove i da moli da sa njime porazgovaram na tu temu. Mom „oduševljenju“ nije bilo kraja!

Da zaključimo ovaj dio. O tome što se dešava u školi, što sve treba dijete donijeti ili napraviti i sl. se informirajte na sve moguće načine. Kao polazni izvor informacija je vaše dijete, pa zatim učitelj/ica, ali pod obavezno drugi roditelji, i druga djeca. Uvijek ima neka mama koja zna sve. Ona je nekim čudom uvijek prisutna. Zna sve što se događalo prije, za vrijeme i nakon nastave. Uvijek ima informaciju više. Ako vi niste ta mama, onda ju svakako potražite i imajte njen broj mobitela.

 

 4. Mame prvašice

Najčešća izjava koju sam slušala dok je moje dijete bilo još u vrtiću je: „E, draga moja, vidjet ćeš čega sve ima kada ti dijete krene u školu.“ Upravo tako. Još sam uvijek pod dojmom mama, ne roditelja, već mama koje se ponašaju kao da one ponovno dobivaju priliku ići u prvi razred i biti najbolje ili još bolje omiljene učenice. Za početak, to je jedna opća histerija. Što se kupilo, a što ne. Što joj je ispričala susjeda. Ide njeno dijete u dnevni boravak, ali čula je ona da se ne napišu uvijek sve zadaće, zato će ona ipak svaki dan sve, sve provjeravati. Uzela je ona godišnji za prve tjedne škole, koji onda naravno provede sa drugim sličnim mamama ispijajući kave dok traje nastava. Kada vidite tu uključenost i očekivanja prvih dana škole, zapitate se, pa gdje su ti naši genijalci, pa gdje su ti roditelji kada nam je ponašanje klinaca sve veći problem! Naravno, vi sve to ne možete ignorirati, to je jedno od pravila vezanih uz školu. Registrirate, imate na umu, pokušate se ne zamarati time, ali ne možete i ne smijete se skroz isključiti. Razlog tome je što su sitnice dovoljne da u razredu imate kaos, roditelje na nogama, zbunjene klince, učiteljice koje mašu glavom i upućuju vas da problem razriješite sa ravnateljem itd.

U razredu moga sina, na kraju prvoga polugodišta, situacija je bila sljedeća:

  • Samo je dvoje djece u razredu imalo prolaznu ocjenu za čitanje sa razumijevanjem. Na uputu učiteljice da za vrijeme školskih praznika roditelji čitaju sa djecom (znači, vrlo jasna poruka: „Ljudi, imamo problem! Moramo se svi primiti posla.“) neke od super mama su komentirale da je nedopustivo da učiteljica kaže djeci da nisu dovoljno dobra i da će tako imati traume!
  • Pola razreda još uvijek nije imalo informativku…

Ocjene se dobivaju tek u drugom polugodištu. Učiteljica je izjavila da je njena praksa ne davati ocjenu nedovoljan (1) u prvom razredu. Do kraja polugodišta bilo je jedinica kao u priči. Zato jer učenici ne bi napisali zadaće po tjedan dana (govorimo o učenicima u dnevnom boravku koji ne moraju nužno stići sve od danas do sutra i uz pomoć učiteljice, ali zato je na roditeljima da vikendom provjere ima li slučajno zaostataka). Zato jer bi učenici izostajali sa nastave spajajući duge vikende, ali o tome ne bi obavijestili učiteljicu. Ona je očekivala da će nakon prve jedinice imati u školi zabrinutog roditelja, ali to se, eto, ipak nije dogodilo.

A gdje su tate? Oni su jako malo uključeni. Svega nekoliko očeva je prisutno. Briga o obaveznom obrazovanju je gotovo isključivo prepušteno mamama (ili su one samo predstavnice obitelji za školu, stvarno ne znam).

 

5. Odnos prema vrtiću

„Vrtić je bez veze. To je za klince. Tamo možete reći da idete na wc, ali u školi se ide na zahod! Tako se razgovara u školi. Tako se radi u školi. Molim lijepo, to možete u vrtiću, ali u školi nikako!“

Moje dijete je čitati i pisati nauči3lo u vrtiću. Tamo je naučio igrati šah i nogomet. Naravno, medalju u šahu je osvojio za školu, a ne za vrtić.

Uglavnom, sve što je vezno za vrtić je manje vrijedno. Zato se mi još uvijek družimo sa našim bivšim tetama koje i danas uspiju moje dijete naučiti nečem novom, otkriti u njemu još neki novi talent ili sklonost….Pomognu u rješavanju nedoumica vezanih za odgoj i sl.

Prvu godinu smo uspješno preživjeli! Kreće nova, sa vjerojatno još više izazova. Prvašićima i njihovim roditeljima (uključujući i tate) želim da im prva godina školovanja bude vesela i puna uzbuđenja zbog novih prijatelja, osjećaja da si fora i stariji i svih pozitivnih doživljaja koje škola nosi!

U sljedećem blogu pisat ću o porukama koje sam komunicirala sa mojim djetetom tijekom prve školske godine.

Pročitano 1295 puta Poslijednja izmjena dana Nedjelja, 06 Rujan 2015 23:06
Više u ovoj kategoriji: Oni su jednostavno drugačiji »

Pridružite nam se!

Pratite nas preko svih naših kanala ili izaberite vaš omiljeni.

RSSFacebookTwitter

Newsletter Modul




Joomla Extensions powered by Joobi

Razvoj Newsletter

Keep up to date on the latest from our network:

Unsubscribe

...JA Minisite

Usluge savjetovanja i edukacije koje doprinose održivom gospodarskom i društvenom razvoju uključujući razvoj projekata, organizacija, institucija i tvrtki.

...